Početkom samog putovanja svi smo bili uzbuđeni. Bez obzira jesmo li već putovali tim putem ili posjetili Vukovar, smatrali smo da je to neusporedivo. Putovali su osmaši iz mnogo škola diljem Hrvatske prije i poslije nas, a u isto vrijeme kad i mi išli su učenici iz Zmijavaca, Zagvozda, Dicma, Sinja, Hvara, Marine, Prološca i Lovreća. Ta tri dana (19.- 21. 4. 2017.) pamtit ću dok sam živa.
Krenuli smo u srijedu ujutro oko 8 h, a u hostel “Dubrovnik”, gdje smo odsjeli, stigli smo oko 19 h. Putem smo stajali na odmorišta, a najbolje je bilo u Gospiću u Macole gdje smo mogli kupiti palačinke i zasladiti se. U autobusu smo imali Wi-Fi, al ii jako čudnog i strogog vozača. U Slavoniji smo se čudili velikim poljima i brazdama u kojima se može vidjeti trud i rad ljudi koji ih obrađuju. Mnogo toga smo i naučili, pa čak i vidjeli neke stvari o kojima smo učili ranije. Stigli smo u hostel. Čak ni ružno vrijeme nije utjecalo na naše zadovoljstvo. Sve cure iz naše škole smještene su u jednu, šesnaesterokrevetnu, sobu s krevetima na kat. Nakon večere imali smo vremena do 23 h da napravimo sve što moramo/želimo jer su se tada gasila svjetla i nije bilo dopušteno izlaziti iz soba, osim na wc. Ustajanje je bilo svako jutro do 8 h jer je tada bio doručak. Nakon doručka uslijedila su predavanja o Domovinskom ratu i položaju samog Vukovara kao simbola tog rata. Vrijeme nikako nije bilo na našoj strani, ali taj osjećaj kada sis a svojim vršnjacima, svi na jednom mjestu, srce ti je veliko k’o kuća. Eh, da…. Prvo što smo vidjeli kada smo došli bio je natpis “Nemamo Wi-Fi, družite se J”, i družili smo se. Puno toga zanimljivog smo vidjeli i čuli uz našeg vodiča. Posjetili smo Ovčaru (mjesto gdje su agresori strijeljali puno nevinih i bolesnih), Memorijalno groblje, Muzej vučedolske kulture (u kojem se mogu vidjeti mnoge stvari stare stoljećima i tisućljećima i saznati zanimljivosti o tom vremenu), Muzej grada Vukovara (koji prikazuje povijest tog kraja i način života u dvorcu za vrijeme kraljeva), vodotoranj te bolnicu u kojoj smo gledali film i detaljno prošli kroz događanja uz uređene prostorije, pločice, natpise. Ipak je najbolje bilo u disko-klubu, kada smo više-manje svi bili opušteni na plesnom podiju.
Približavao se kraj svemu, a kako se kaže – ponekad kraj označava novi početak. Taj je kraj zasigurno značio početak novih prijateljstava, uspomena, novog stečenog znanja i iskustva. Iako su nam novčanici bili prazniji, telefonski imenici sun am bili puniji.
Znate ono na početku kada sam rekla da je neusporedivo ići sa svojim vršnjacima is a svojom obitelji? Da, svakako je lijepo, ali definitivno je najbolje kada se sa svojim prijateljima podsjećaš svih zgoda i nezgoda gdje ste svi bili prisutni. Nezaboravno iskustvo. Jedinstveno.
Andrea Neda Livajić, 8.b